Povijest i kultura - Egipat - Povijest

Starija povijest

Redovite godišnje poplave oko Nila tisućljećima su određivale način života stanovništva i omogućile rani razvoj visokorazvijene civilizacije. Prva su naselja nastala već u 6. tisućljeću pr. Kr., a kasnije i dvije države, Donji Egipat u području delte Nila te Gornji Egipat južno od delte Nila. Oko 3100. godine pr. Kr. Kralj Narmer iz Gornjeg Egipta osvojio je Donji Egipat i stvorio prvu jedinstvenu državu te utemeljio prvu dinastiju egipatskih faraona. Razdoblje prvih triju dinastija nazivamo ranim razdobljem (2925. - 2575. pr. Kr.), uslijedilo je razdoblje Stare države (2575. - oko 2130. pr. Kr.) u kojem su podignute piramide i osvojena Nubija (glavni grad Memfis). Potom je došlo do raspada jedinstvene države, a onda je nastalo razdoblje Srednje države pod faraonom Amenemhetom i nasljednicima iz 12. dinastije (1983. - oko 1600. pr. Kr.). Oko 1630. pr. Kr. Egipat su osvojili semitski Hiksi (do 1521. pr. Kr.). Uslijedilo je razdoblje Nove države (oko 1530. - 1075. pr. Kr.) s glavnim gradom Tebom. U tom razdoblju Egipat dostiže vrhunac razvoja i širi se sve do Eufrata, a nakon 1075.pr.Kr. zbog unutrašnjih je sukoba snaga kraljevstva postupno slabila. Najprije su ga osvojili Nubijci (oko 730. - 664. pr. Kr.), a potom su ih Asirci i Babilonci posve potisnuli iz Azije. Godine 525. pr.Kr. perzijski je kralj Kambiz osvojio Egipat i od njega stvorio perzijsku pokrajinu. Godine 332. pr.Kr. Egipat je osvojio Aleksandar Veliki, a nakon njegove smrti (323.pr.Kr.) preuzeo ga je Ptolemej i utemeljio dinastiju Ptolemejevića (305. - 30. pr. Kr.). Glavni grad njihove države bila je Aleksandrija, snažno žarište helenističke kulture.

Kraljica Kleopatra VII.. (51. - 30. pr. Kr.), posljednja ptolemejska vladarica, udala se 37.pr.Kr. za Marka Antonija, rimskog suvladara, ali je pokušaj stvaranja snažne države propao i Egipat je postao rimskom provincijom pod izravnom upravom cezara (30.pr.Kr.). Nakon podjele Rimskog Carstva (395.) Egipat je postao dijelom Istočnorimskog Carstva tj. Bizantskog Carstva.

Znanstvena disciplina koja proučava staroegipatsku kulturu ovog razdoblja naziva se egiptologija.

Islamsko razdoblje

Između 623. i 642. Egipat su osvojili Arapi i u dotad posve kršćansku zemlju donijeli islam i arapski jezik. Državom su u početku vladali kalifovi namjesnici, a kada je sredinom 9. st. utjecaj abasidskih kalifova oslabio, gotovo se posve osamostalila pod vlašću namjesnika iz dinastije Tulunida (868. - 905.) i Ihšidida (935. - 969.). Godine 969. Egipat su osvojili sjevernoafrički vladari iz dinastije Fatimida, koji su bili šijitski muslimani (ismaeliti). Pretvorili su ga u središte svoje države s prijestolnicom u Kairu (utemeljen 973.). Kada su 1099. križari osvojili Jeruzalem, fatimidski vladar Adid uputio je 1168. Kurdskog vojnog zapovjednika Saladina u rat protiv križara. Godine 1171. on je s prijestolja svrgnuo posljednjeg fatimidskog vladara, ponovno uveo sunitski islam i 1175. proglasio se sultanom (dinastija Ejubida).

Dio otomanske države

Ejubidskog sultana svrgnuli su 1250. s vlasti Mameluci, pripadnici sultanove osobne straže, robovi turskog i mongolskog podrijetla. Godine 1517. turski sultan Selim I. osvojio je Egipat i Mameluke postavio za upravitelje države. Godine 1798. Egipat je osvojio Napoleon Bonaparte i pokušao ga pretvoriti u francusku koloniju, no Francuzi su se 1801. morali povući pred vojskom turskog generala Mehmeda Alija. On je 1805. postao sultanovim namjesnikom u Egiptu (do 1848.) i krvavo se obračunao s Mamelucima (1811.). Velikim gospodarskim i političkim reformama značajno je ojačao Egipat i otvorio ga zapadnom utjecaju. Francuzi su 1854. dobili koncesiju za izgradnju Sueskog kanala (otvoren 1869.), što je bitno povećalo stratešku važnost Egipta.

Britanski protektorat

Velika je Britanija ušla u rat s vojskom Egipta 1882. Otada je većinu vlasti imao britanski upravitelj, dok su egipatski potkraljevi imali uglavnom formalne dužnosti. Kada je na početku I. svjetskog rata Turska stupila u rat na strani Centralnih sila, Velika Britanija je 1914. pretvorila Egipat u protektorat i preuzela nadzor nad Sueskim kanalom.

Neovisna kraljevina

Nakon rata u Egiptu je nastao masovni pokret pod vodstvom stranke Wafd, čiji je cilj bio izboriti neovisnost. Godine 1919. došlo je do masovnih nemira, Egipat je 28. veljače 1922. postao neovisnom kraljevinom pod vlašću kralja Fuada I. (1922.- 1936.), premda je Velika Britanija zadržala poprilične ovlasti, pa tako i pravo stacioniranja svojih jedinica u Egiptu. Nakon razdoblja kraljevske diktature (1930. - 1935.) na parlamentarnim je izborima pobijedila stranka Wafd. Godine 1936. postigla je novi sporazum s Velikom Britanijom po kojem su britanske snage ostale samo na području Sueskog kanala. Na početku II. svjetskog rata Velika Britanija je Egipat ponovno de facto pretvorila u protektorat. Njemački pokušaj prodora do Sueskog kanala Britanci su 1942. zajedno sa saveznicima zaustavili kod El Alameina. Nakon II. svjetskog rata egipatske su političke stranke ponovno pokušale potisnuti Britance iz Egipta, a unutrašnju je situaciju bitno pogoršalo i poraz u ratu arapskih zemalja protiv Izraela (1948. - 1949.) te sve snažniji islamski fundamentalizam (između ostalih i Muslimanske braće).

Republika

Skupina nezadovoljnih časnika pod vodstvom Gamala Abdela Nassera izvela je 22. srpnja 1952. državni udar i umjesto kralja Faruka (1936. - 1952.) na prijestolje postavila kralja Fuada II., iako je sve ovlasti zapravo preuzelo Revolucionarno vijeće pod vodstvom vrhovnog vojnog zapovjednika Mohammada Naguiba. 18.5.1953. proglašena je republika. M. Naguib je postao predsjednikom republike i vlade. Nakon pokušaja atentata na potpredsjednika vlade G. A. Nassera (1954.) M. Naguib je uklonjen iz politike, a radikalni G. A. Nasser postao je predsjednikom vlade i republike. U sklopu velikih gospodarskih i društvenih reformi 1956. započela je postupna nacionalizacija gospodarstva, a 26. srpnja 1956. nacionaliziran je i Sueski kanal, dotad u vlasništvu britanskih i francuskih dioničara. Izraelska je vojska 29.10. - 2.12.1956. zauzela Sinaj i stigla do do Sueskog kanala. Onamo su svoju vojsku uputile i Velika Britanija i Francuska. Zbog opasnosti da će se uplesti i Sovjetski Savez, a po odluci UN-a, s područja kanala morale su se povući sve strane jedinice. Pobjednik G. A. Naser postao je tako vođom čitavog arapskog svijeta. 22. veljače 1958. službeno je proglašeno ujedinjenje Egipta i Sirije u Ujedinjenu Arapsku Republiku (UAR) s predsjednikom G. A. Nasserom, no Sirija je već 29. rujna.1961. istupila iz tog saveza. Unatoč raspadu zajedničke države Egipat je naziv UAR zadržao do 1971.

Egipat nakon Nasera

U Šestodnevnom ratu (5. - 10. lipnja 1967.) Egipat je doživio katastrofalan poraz, a izraelske su jedinice za samo nekoliko dana zauzele Sinaj i prodrle do Sueskog kanala. Poraz u ratu i propast zamisli "arapskog socijalizma" na gospodarskom planu poništili su početne uspjehe naserizma, a Naserov nasljednik Anwar el Sadat (1970. - 1981.) tješnje se povezao sa zapadom. 6. listopada 1973. egipatskim i sirijskim napadom na Izrael počeo je listopadski ili jomkipurski rat, u kojem ove dvije države nisu uspjele protjerati Izrael sa Sinaja, a daljnjim pregovorima ipak su postigle njegovo djelomično povlačenje i otvaranje Sueskog kanala (zatvoren 1967. - 1975.). Na Sadatov poticaj i nakon dugotrajnih pregovora u Camp Davidu (SAD), Egipat i Izrael potpisali su 26. ožujka 1979. u Washingtonu mirovni sporazum, njime je određeno da se Izrael do 25. travnja 1982. povuče s cijelog Sinajskog poluotoka. Sadat je pao kao žrtva atentata islamskih ekstremista okupljenih u Muslimanskom bratstvu (6.10.1981.), a njegov nasljednik Hosni Mubarak (od 6. listopada 1981.) umjerenom je liberalizacijom smanjio unutrašnje napetosti i politikom "hladnog mira" prema Izraelu obnovio odnose s arapskim državama. Nakon izbora 1978. na vlasti su Mubarakova Narodnooslobodilačka stranka i njezine lijeve saveznice.